carski rez,kockice zivota,kockice života

Bila je to poduža trka…skoro 9 meseci tokom kojih slušaš o njenom visočanstvu Betaniji (porodilište Novi Sad). U Betaniji se trka završava, tu ulećeš zadihan i svi očekuju da prođeš kroz cilj sa osmehom na licu.

Bila sam prinuđena da otpočnem trku malo ranije, pa sam dobro upoznala to mesto gde borave žiri i sudije. Kao pogubljeno siroče dođeš sa torbom, presvučeš se i kesu sa stvarima obavezno predaš pratnji, tobože da im ne ubegneš. Zagrljaj, poljubac, reči čujemo se i svako svojim putem.

Spavaćica pozajmljena od mame, jer nisam bila od onih trudnica koje kupuju na odeljenjima „Za mame“. A i nadala sam se da neću doveka ostati na tom konfekcijskom broju. Sediš čekaš svoj red za pregled. Završiš sa jednim vratima, pa druga, treća… A ta vrata, pa mislim da je na železničkoj stanici manje prometno. Otvori, zatvori, a ti tako raskrečen kuliraš,… da smeš počeo bi da zviždućeš da bar upotpuniš tu parodiju i lakše je prihvatiš.

I taman kad sve odradiš, srećan predaš sestri papire i odgegaš se do sobe (naravno prvo svratiš u WC jer trpiš od ujutru) ispružiš se jer ti je sad već kao trokrilnom ormanu potrebna horizontala, kad čuješ Joooovanoviiiić…i opet ustaj. Naravno radi se CTG. Auu, što to nisam volela! Imam utisak radiš ga po ceo dan.

Sedim na klupi u dvorištu, došli najbliži da me vide pre nego što odem pod nož, da me ohrabre, jer sutra je taj dan. A ja se gledam i ne verujem. U spavaćici 3 broja većoj, papuče plastikaneri sa pijace, kupljeni da se posle predaju tati, jer ruku na srce kupljene su najjeftinije koje će poslužiti svrsi. Friz nikakav, čarape do članaka, jer nije da možeš da budeš bos, a patika nemaš. I gledam čo’eka koji je „kriv“ za sutrašnju mukicu.

Ili je kreten ili me voli do neba!

Ovako nisam izgledala kad sam ga osvojila! A on jadničak, pa to je tek posebna priča!

Došao da me smiri, a nikako da se sastavi. Uzvrpoljio se, unervozio i mene pa ga pošaljem kući. Ostale drage mi mama i sestra još malo i pozdravim se i sa njima. Ostanem na klupi, zavalim se. Gledam stomak i kontam Al’ bi mi legla jedna kafica da je posadim na stomak i …. jedna cigara….da iskuliram… Ali, psssst, gde TO da poželi trudnica… pozdravila sam se sa cigaretama čim sam zatrudnela. Ipak, ovo je bio onaj momenat kad ti zamiriši…hmmhh….

Vrneš se kod cimerki, jer na redu je brojanje pokreta. Šta, u čudu ste kao i ja? Šta je to?! Brojiš pokrete bebe u stomaku! Ali, ne, ne… ne kaže ti sestra koji je prosečan broj, pa ti pazi da se ne zabrojiš. Još to traje, a tebi misli odlutaju i ne brojiš više.

Obavezno tete kuharice pitaju da li si sutra na programu, pa od toga zavisi njihova darežljivost. Sestra ti najavi večernji program: brijanje, lekići, a ujutru buđenje uz klistir. A ti srećan kao malo dete! Postrojimo se u kolonu pa svi kolektivno na ostavljanje blama kod kuće. Legneš, raširiš noge i glumiš kao da je sasvim normalno da te neko drugi brije. Pričaš o nekim desetim temama. Neprijatno jeste. Grozno jeste. Iskustvo koje ne biste da ponovite. Ali, opet pregurate to i vratite se u krevet, nadajući se da će san doći. San je možda i došao, ali je i otišao, jer je noću defile novih trudnica. Jedna stiže, drugu odvode krenuo porođaj, hitno gore. Ma prava žurka! Što uloviš sna, ulovio si!

Sestra „umilno“ budi za novu turu blama. Šta kažeš, nisi mogla da spavaš? Baš bezveze, hm.. A u sebi, ma daj molim te, strpaj to crevo.

Pa da idem da sakupim po podu još malo ovog dostojanstva koje mi je ostalo!

Srećan odradio si i taj klistir napokon. Možeš da legneš, ali tebi više i nije do sna, jer čekaš da proradi stomak. Gužva u WC-u, loviš koji je slobodan jer postaje hića…

Čekaš da dođe po tebe teta da pališ gore na pripremu za CR. Još jedna kontrola torbe, tražiš onu puškicu sa spiskom koju si dobio u školici, brzinska provera…OK sve je tu. Da li mi je frka, pa naravno da JESTE ali valjda još uvek nisi ni svestan. Samo se osećaš nekako bespomoćno, jer ništa ne zavisi od tebe i potpuno si prepušten neznancima. Ideš hodnicima, kao lavirinti i stižeš…Kače ti svašta nešto, pumpaju te sa raznim iglicama i lekićima da te opuste. Puna prostorija omladine, pričaju o izlascima…a tebi to prija samo da ne misliš na sledeći korak.

Prelaziš u operacionu salu preeeeepunu sestara, braće, doktora i rečenica “Skinite se” uopšte ti više ne smeta. Daj samo da više završimo sa tim. Slušaš bolničke pošalice i kontaš tako je to u onim serijama što gledaš. Odjednom te obuzima neka hladnoća…ne prija ti…puno nepoznatih ljudi oko tebe… ležiš, mažu stomak, kače te… i već kao da si omamljena kad čuješ poznat glas…moj doca: Nina, kako smo? Hoćemo li da vidimo tu bebu? I stisak ruke koji i sad pamtim i koji tako prija u tim momentima. Ulije ti sigurnost. I to je to….

Budi te neverovatna bol!!! Ubija koliko je jaka!

Beba? Sve je OK. Rodili ste dečaka 4030g i 52cm, zdravog. I odmah ti sve lepo….

Šta, čini vam se da sam pričala loše o Betaniji?! Nisam. Samo šaljivo realno. Jer, iskustvo je ponovljeno za 2 godine, što znači da je sve podnošljivo. U nekoj meri…jer ipak neće biti treća sreća 🙂

Na vas je red!

Kockica za vas piše bez uvijanja u ukrasni papir i sa mašnicom. Iskrenu priču očekujte u nastavku “Porodilište II”, jer beba je rođena, ali tu nije kraj porodiljskim mukama 🙂

Pročitajte kako naša Kockica vidi kućne poslove: Lenje kućne pomoćnice – Da li ih i vi imate u svojoj kući?

 

Photo izvor:

https://yandex.com/images/

 

Spread the love
  •  
  • 106
  •  
  •  
  •  
  •  
  •